Archive for the ‘TV Pressing’ Category
Obavezni smor!
Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakoverne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade nas igramo Antihrista, kao što se deca, usred mira, igraju rata.
Možda je Ivo Andrić bio u pravu, prenebregnuvši samo jednu činjenicu, da će posle njega u Srbiji ipak političar biti preteča Antihrista? A možda smo svi mi ovde samo pčele koje nemaju žaoke i cveće koje vene jako sporo? Za razliku od umetnika, koji su na listi ugroženih vrsta, političari u Srbiji imaju svoj TV program! Njihova televizija, njihovo pravo da znamo sve... Čak i sve ono što nas ne zanima!
Prenos Skupštine Srbije, bezlično naklapanje o amandmanima, dosadno prejebavanje, međustranačko uvaljivanje koske nekim, za običan svet potpuno nerazumljivim jezikom, nedavno je, prema zvaničnim istraživanjima (u 10 sati ujutru), imao rejting 0,21% i šer 2,78%. Dakle, 99,79% Srba tog trenutka imalo je pametnija posle nego da gleda antihristovski monolog neke retrogradne njuške koja se igra Antihrista, kao što se njegov bivši komandant Sloba usred mira igrao rata.
Ako se ne varam, skupštinski TV prenosi su obavezni, kao nekad lektira za osnovnu školu... Kao družina Pere Kvržice ili sinjeg galeba... Obavezni su kao i TV pretplata koju je ta ista skupština propisala kao obavezni namet nama koji ne želimo da je gledamo... u većini od 99,79%... Obavezni su ne po zakonu, već po odluci političara, da narod mora da zna gde, ko i kako ga vodi... Prevedeno, da kampanja od izbora do izbora i političarenje, često na dnevnom nivou treba da traje neprekidno... pred očima onih koji ne veruju u Antihrista!
Nadam se da će se kreatori narednih pravih predizbornih kampanja setiti, pa u more demagoških obećanja makar uvrstiti i ono koje podrazumeva da nas više neće bombardovati sa drugog RTS-ovog programa, toliko dragocenog i gladnog emisija koje će promovisati pravi život. Umetnike! Andrića! Hrista!
Robna kuća
Direktor neobično-običnog TV marketa, reditelj Igor Stoimenov i njegov kompanjon Zoran Zoza Panjković uz pomoć sugestivnog naratora Nikole Đurička i bezbroj zanimljivih intervjua sa svima koji su nešto značili u pop istoriji ovih prostora, napravili su svedočenje da je u Srbiji pre vladavine ZAM-a i „Granda" postojao „Beograd noću", „Hit meseca", „Petkom u 22". Gaga i Milena, Kusta, Rundek, Čola, Brena, Piksi, Brega, glumci, novinari, sportisti, ali i brojni andergraund likovi sećaju nas da je novi talas zaista nešto na čemu su vaspitavani roditelji koji nisu uspeli da dovaspitaju današnje „Šako, Dado i Dženana" fanove!
U prvih deset od 29 predviđenih epizoda romantični vremeplov bavi se fudbalskim uspesima, TV serijama, kultnim voditeljima, evolucijom muzike, sporta, morala...
Vedrina i duh novih ljudi koji su stvorili ovaj projekat došla je kao melem na ranu gledaocima naviklim na brojne RTS-ove akcije u kojima dominiraju bezlični zumbuli na minimalcu, namršteni autori sa frizurama otrgnutim iz izloga neke „Higijene", sa stajlinzima iz čeških pornića i maštovitošću uspavanog Gnua. „Robna kuća" je RTS-ov dokaz da gledaoci koji plaćaju pretplatu zaista i treba da imaju pravo da znaju sve.
U ovoj robnoj kući i njenoj neposrednoj okolini dalje rade kaldrmdžije i sedlari; klakeri se kupuju kod debelih sodadžija u belim uštirkanim keceljama, sladoled je najukusniji kod Pelivana, a ceo beli grad vazda miriše na tek izvađene kuvane đeramske đevreke i Gvozdenove kifle. U njoj se ne nose satovi, vreme ne teče i prolaznost je davno iskorenjena bolest. Večitim klincima iz kraja i dalje fale Necer, Katalinski i ćelavi Lato, Zagor na onom platou duboko u džungli još uvek nije uspeo da savlada Silu Majka, a Alan Ford nije pronašao svoju Brendu. „Alfavil" i dalje peva „Forever Young", dok kiša dobuje u ritmu tam-tama kroz noć.
Uz posvetu svima koji stvaraju lepšu stranu istorije! Dakle, i gledaocima!
Afera „Rebrača”!
Narednih nekoliko nedelja vest se pretakala i razvlačila. Na ulicama se utrkivalo za muštuluk! Retko koji TV dnevnik je prošao bez makar trominutnog izveštaja o „prevarantkinji", „lopovu", „zlikovcu"... Dok su pojedini mediji pokušavali da povežu konce i saznaju kako je moguće da je neko ko je imao potpis ministra zdravlja mogao da uradi to za šta se tereti, drugi su Katarinu Rebraču odmah osudili... Onako kako samo srpski mediji umeju da osude...
A onda se u igri pojavilo i ime Katarinine majke, „odranije poznate po malverzacijama". „Iver ne pada daleko od klade", „Kakva majka, takva ćerka"... Udri po Rebrači, diži rejting! Istovremeno, ni jedan jedini reporter nije dublje zašao u temu: Da li je moguće da je Katarina sve osmislila i izvela sama, bez pomoći iznutra, bez asistenata, saučesnika ili saradnika u belim mantilima! Da li je možda bila ucenjena, da li je ona samo nečiji pion, samo običan izvođač radova... Halo, Požega, pa zar odavno nije poznato da je farmaceutsko-medicinska mafija u svetu jača od valjatora droge, oružja, falsifikatora, kidnapera... Nigde neka specijal emisija, sa sve desetak različitih analitičara, sa ljudima koji imaju muda da makar pomisle na saučesnike ili naručioce...
O njenoj nevinosti više niko nije pričao, jer, kad u Srbiji voditelj kaže da je krala - krala je!
A onda se pojavila očekivana poslastica... Neki lik, primarijus li je, doktor, direktor, uperio je prst u Katarinu i rekao da je on obavestio nadležne organe o „činjeničnom stanju". Tek usput je pomenuto da je o trošku fondacije putovao u Njujork i da je kao direktor instituta sarađivao sa fondom Rebrače na dva velika projekta.
Ne mogu ni da zamislim naslove i udarne dnevničke vesti ako se ikad bude ispostavilo da je „zla i naopaka" Katarina bila nevina u ovoj aferi. Ko će se sve stideti?
P. S. Ali zato znam da će se zbog ove moje after priče mnogi češkati... Nekih mesec dana pre hapšenja pozvala me je Rebrača, koju poznajem vrlo površno, i upitala me kada možemo da se nađemo i porazgovaramo. Rekla mi je samo da joj treba pomoć i savet šta da čini, jer neko veoma jak želi da joj nešto smesti... Odgovorio sam da mogu odmah, ali je ona tog momenta bila u Njujorku i ostalo je da mi se javi po povratku... Nismo se nikad našli, ja sam otputovao van Srbije i na plaži u Egiptu čuo sam vest: Uhapšena je Katarina Rebrača!
Sekina desanka
U serijalu koji je pokazao na koju stranu će se uskoro, malko okrenuti programska politika ljudi iz grčke TV Antena (novopridošlih suvlasnika Foksa) izbor ličnog asistenta jedne od najpopularnijih ovdašnjih pevačica je samo povod, a ne stvar oko koje se plete rejting. Zato u startu odmah padaju u vodu kritike svih koji su očekivali da će ova emisija imati takmičarski karakter, kako je loše protumačeno iz najava.
Pojavljivanjem u „Survajveru" Seka Aleksić postala je nova Foksova muza, a emisija „Moja desna ruka" predstavlja kombinaciju njene farme i njenog ličnog životnog „survajverisanja"... Pojavljivanjem u ovom serijalu ona je zaigrala na adut koji može da je vratolomno ustoliči kao jednu od zilion srpskih folk kraljica (glupog li epiteta), ali i da mnoge, koji su je doživljavali kao povučenu finkicu natera da se razočaraju, jer, gle čuda, i Seka Aleksić plače, psuje, meša padeže, pravda se mami, jede nutelu, ali i ima želju da čita „najbolje delove neke lepe knjige". Ume da dira svog dečka Veljka po međunožju uz pitanje „šta ti se tu stvrdnulo", ali i da pokaže prenabudžene grudi. Daje svoj život javnosti „na izvol'te".
Ovo jeste za respekt, posebno zbog toga što se Foks trudio da glumatanje (a ima ga) svede na najmanju moguću meru i da javnosti da da sama odluči koliko je ovakav život parada kiča i šunda, neukusa i retrogradnosti, a koliko ostvarena bajka i nedostižan san 80 posto Srba. To što Sekin dečko (koji je za razlliku od prethodnog anemičnog nosača čivava mnogo veći šmeker) glumata da je Paf Dedi, a glavna junakinja tripuje ulogu mešavine folk Rijane i drinske Keri Bredšo deo je scenarija jednako kao što je i deo njihovih života.
Posle ovoga, a u iščekivanju vesti da je Foks odbranio budžet koji će mu omogućiti snimanje VIP „Survajvera", na ovoj televiziji neće ništa biti isto. Narod, koji voli da gleda poznate dok se ljube, plaču, čačkaju nos, brkaju padeže i diraju se po međunožju tražiće još. Jer, kad estrada jednom uđe u krvotok, leči se teže nego narkomanija. Čak i desankom... šakić.
Gledaj strica, biraj ujku!
Kao što zgodne Britanke postoje mahom samo na petoj strani „Dejli mirora" i „Sana". Ostale su kredenci koji hodaju. Ni blizu našim snajkama. Tačno, nismo izmislili ni ajvar, ni kiseli kupus, niti šljivovicu, a kamoli ćevape. Ništa što truje nije naše. Ali zato smo usavršili jednu veoma korisnu stvar: TV provodažisanje u kojima se takmiče zdrave seoske cice!
Jedan od živopisnijih serijala, nastalih kao kombinacija društva za upoznavanje „Fortuna", „Fejsbuka" i posela u pola tri bio je svojevremeno šou „Gledaj majku, biraj ćerku". Koliko je prosečan TV konzument saživeo sa ovim ljubavnim treš serijalom najbolji je dokaz da je na konto emisije stanoviti Miroslav Radovanović snimio pesmu koja ide ovako nekako: „Gledaj majku, biraj ćerku, tako kažu svi, jer od dobre majke dobra je i kći!" Šatorska himna!
Ako se ne varam, vlasnik licence za ovaj šou bio je Nikola Kojo. Definitivno jedan od najboljih srpskih glumaca ikad. Ne znam ima li mogućnosti da Kojo reanimira ovu emisiju, ali mislim da bi mu bilo bolje da batali snajke i njihove kratkonoge naslednice sa pubertetlijskim šlaufima, pa da se koncentriše i na druge ciljne grupe. Recimo, da uradi nevladinu emisiju „Gledaj strica, biraj ujku", koja bi bila emitovana na B92, pod pokroviteljstvom časopisa „Dečko". Evropa, zdaj!
Ako to prođe, a nema razloga da se to ne desi, može da snimi kulinarsku verziju - „Gledaj supu, biraj meso" ili „Gledaj punjenu papriku, biraj ono unutra". Sponzora koliko voliš! Jednako kao i za „Gledaj 'aće', al baci flekave gaće". Mada, nije hrđavo i da se akcenat stavi i na aktuelnu političku situaciju, jer tu ima materijala za čitavu sezonu... Zamislite kakvi bi to naslovi bili: „Gledaj Tomu, biraj Voju", „Gledaj Čedu, biraj Krkobabića"... A tek sportski: „Gledaj Zeku, hapsi Džaju", il muzički „Gledaj Marinu, slušaj Braju"! Ma, gde bi im bio kraj!
U to ime, idemo svi zajedno: „Biraj Sinana, mesto Dženana, gledaj Ćanu, mazni Janu! Gledaj princa, biraj žabu, gledaj dedu, biraj babu. Gledaj juga, biraj keca, gledaj kupus, rokni zeca! Cepaaaaaj!"
Bajern – Mančester via Skupština
Nemam ništa protiv rasprave o Srebrenici, daleko bilo da smatram da je jedna utakmica važnija od jedne istorijske bruke, ali prenos nije prekinut zbog odluke jedne tetke s poluladnom trajnom da je politika u Srbiji važnija od života. Da je nama važno samo ono što političari odluče da je važno. I to je bruka!
Poslanički bezobrazluk je prevazišao sve moguće mere. Šta je sledeće? Rijaliti-šou? Možda to i jeste najbolje! Da njih 250 zatvorimo na tri meseca u Skupštinu i da im damo motike, lopate, krave Bilju i Ljilju, pa da se slikaju i beče po vasceli dan... Jer, srpski poslanici misle da je televizija izmišljena zbog njih.
Da se razumemo, ta ista Skupština je odlučila da mi tom istom RTS-u plaćamo pretplatu, ali ne da bismo gledali izbuljene, skockane, nadrkane i zajapurene somove kako preksinoć vokabularom nekadašnjeg Miloševićevog ratnohuškačkog RTS-a pričaju o nekakvom dobijanju 20 kila brašna za svaku odsečenu srpsku glavu. Kako vade iz najmračnijeg šteka malog mozga one zaboravljene umobolne parole s kojima su naša daca, braća, očevi ginuli.
Alo, zumbuli, Bajern - Mančester je gledao ceo svet, osim Srbije. U Rusiji su teroristi počeli da ubijaju ljude po ulici, ali oni nisu život zamenili skupštinom. Vi jeste! Zato što ste bili oslobođeni fizičkog još u osnovnoj školi. Zato što ste bili u timu jer je vaša bila lopta. Zato što s dve leve noge niste mogli da pritiskate dva kvačila.
I sram vas bilo!
SOS (Smejurija Od Seljačizma)
Svojevremeno zamišljen kao kanal koji će ekskluzivno prenositi najvažnije sportske događaje, praviti vrhunske intervjue sa svetskim vedetama i biti izlaz za sve nas koji nismo bili oslobođeni fizičkog, pretvorio se u drljavu tvorevinu koju je često sramota gledati duže od nekoliko minuta. I sve može srpski gledalac da razume, svari i proguta - nemaštinu, zbrdozdolizam, neznanje (pa i crtani film za kretene u kojem se pojavljuje stanoviti Sosko), ali nipošto ne i seljačizam koji već dugo mrači sa SOS-a. Zapravo, amaterizam koji je evoluirao još od vremena poslednjeg dobrog projekta - revolucionarne akcije „Trojkom protiv droge" (koju su beogradski mangupi prekrstili u „Drogom protiv trojke").
Jedna od udarnih SOS emisija je subotnji prenos fudbalskih utakmica naše jednako ranjene lige, zamišljen na foru italijanskih polulajv prenosa, koje na Apeninima ne prate samo oni koji su trenutno na stadionu. U našoj varijanti to je izgledalo ovako: Voditeljka Vesna Antić (jedna od svetlih tačaka u ovom tunelu) sedi u socrealistično nameštenom studiju (fale samo fototapete „Jesen u šumi" i Vilerovi gobleni) i uključuje svoje reportere, od kojih se jedni vide, drugi samo čuju, a treći pokušavaju da pomoću kamerice za kompjuter pokažu deo tekme. Ako negde padne gol, bude dinamično, ali kad strelci zataje, nastaje dramski vakuum koji voditeljka jedva uspeva da ubije. Emisija koju sam gledao doživela je vrhunac na poluvremenu. Umesto poznatog fudbalera, trenera, navijača ili nekog ko ima veze s fucom, Vesna je intervju u studiju imala sa gazdom neke kafane. I to ne o šansama Zvezde, penalu za Partizan ili najavom napetog nastavka, već o pečenoj džigerici, fileu, krilcima i belom mesu. I tako 15 minuta... Red punjenog, red rolovanog...
Sad biste vi rekli - platio je neko tu reklamu, pa mora. Mora samo da se rikne i da se ponekad okupa! I mora neko da kaže da ovako više ni mali Perica ne zamišlja televiziju.
Pa, dobro, sigurno!
„Pa, dobro, sigurno... Očekuje nas jedna teška utakmica, protiv jednog dobrog protivnika... Znači, daćemo sve od sebe, ostavićemo srce na terenu, a uz publiku, koja će biti naš dvanaesti igrač, ne sumnjamo da ćemo ostvariti jednu vrednu pobedu. Sigurno da neće biti lako, jer lopta je okrugla, fudbal se igra 90 minuta i sigurno, sigurno da ćemo se truditi da utakmica bude prava prvenstvena. Sigurno da ćemo morati da ispoštujemo sve što je šef od nas tražio u svlačionici! Znači, jedan težak meč, ali idemo na pobedu!"
Eto, tako nekako izgleda fudbalerski šablon, model po kojem se već vek i po daju izjave medijima. Ko ga je prvi smislio, utvrdiće jednog dana neki uporniji hroničari TV smeća. A gde fudbaleri, mahom polupismeni somovi, uče da svaku rečenicu počnu sa „sigurno" ili „znači", nikom definitivno nije poznato. Čast izuzecima, ali... Pa dobro, sigurno da nisu baš svi tocila. Uz pomoć kolega iz sportske redakcije pokušavam već nekoliko godina da raščivijam ovu misteriju, ali ne ide. Odgovor nije pronađen ni na Višoj poslovnoj školi, čuvenoj sportskoj ustanovi koju je završio najveći broj tih fudbalskih velikana, a za koju gotovo niko od tih diplomaca ne zna ni gde se tačno nalazi. Moguće je da postoji neki ubrzani kurs, ali pre će biti da su krivci za to što se u sportskom TV novinarstvu barata sa 25 kretenoidnih floskula i desetak uvodnih poštapalica i sami TV novinari, koji, većinom, da se razumemo, nisu ni mnogo pismeniji od tih istih fudbalera. Čast izuzecima, veresija nikom! Za razliku od njih, print novinari idu u drugu krajnost, pa gotovo nikad ne puste integralnu izjavu „uglednog sportskog radnika" kome je vokabular veći od 25, a manji od 45 reči, pa onda u novinama fudbaleri mahom deluju kao da su pročitali i „Alhemičara" i „Put kojim se ređe ide". Onda, kad čitate, fudbaler deluje načitan kao Bećković, a kad ga gledate i slušate - kao Tarzan!
Jedan poznati golman nedavno je na pitanje drugara da nabroji tri beogradske opštine naveo - Banovo brdo, Dorćol i Konjanik (nije jasno da li je mislio na deo oko spomenika Knezu Mihailu ili na Konjarnik).
Pa, dobro, sigurno!
Bela tuga!
Vratila nas je u realnost i naterala da o usvajanju dece ne razmišljamo jednakim žarom kao o otkriću nove planete Korot-9B u sazvezđu Serpens, na kojoj je moguće da neko živi. Jer, za razliku od ovog kamena udaljenog 1.500 svetlosnih godina od Zemlje, na našoj planeti život nema cenu... ali mahom samo na rečima.
Podilaženjem rejtingu po svaku cenu gledaoci u Srbiji ostali su odavno bez mogućnosti da gledaju specijale, koji su svojevremeno vrcali na nacionalnoj televiziji... ostali smo bez životnih priča, dnevnih emisija o realnim problemima... Sve je postalo komercijala.
Koliko ste samo puta od svojih bližnjih čuli da je usvajanje deteta najhumaniji ljudski čin? Koliko ste puta i sami poželeli da nekom nesrećnom biću pomognete da pronađe put u život? A koliko ste puta čuli da je to u Srbiji „veoma komplikovano"? Bezbroj? Sramota! Mogu da razumem da je nekom komplikovano da popravi bobinu od polovnog „stojadina", da je teško završiti mašinski fakultet ili postati guverner, ali pobogu, u jebeno komplikovanoj državi Srbiji topli dom čeka nekoliko hiljada mališana, dok najmanje pet puta više roditelja jednako neuspešno pokušava da im pomogne. Zašto? Pa, valjda zato što su nam uvek najbitnije ona stvari od kojih se živi do sutra! Izbori, reizbori, budžeti!
E, za poslaničko torokanje, odvojeno je bezbroj sati TV programa, a za emisiju koja će ubrzati mogućnost da se izleči usvojenička „bela tuga", koliko ja znam, nije odvojen ni sekund u poslednjih nekoliko godina. Ako statističari ne lažu, godišnje se u Srbiji usvoji tek oko stotinak dece. Jedne godine samo petoro klinaca došlo je do prave porodice. Ostali čekaju na prolazak kroz nekakve krmeljive procedure. Kažu: propisi su propisi! Da li ih je moguće promeniti? Naravno da jeste, čim neko javno natera političare da shvate da je makar jedan dan bez roditelja toj deci mnogo tužniji i važniji od toga da li će se izbori za reanimiranje njihovih guzica održati decembra ove ili januara 2018. godine. Kada se kreatori TV programa potrude da razumeju da neki bebac čeka na sunce više nego mi na mostove, metroe i brze pruge.
Prelistavanje s duhom
Tačno, prolazio je kroz faze kada su ga zloupotrebljavali mnogi, bio je jedno vreme TV stanica „Vuk i Danica", koristili su ga kao kusur, kao mrak na sredini tunela. Bastion nekadašnjeg slobodoumstva, uz koji smo se vaspitavali i stasavali prvo na radio, a potom i na TV frekvencijama danas je doveden u situaciju da mora da se bori da ne bude levo smetalo i kanal koji bi na daljincu trebalo da se nađe tamo negde oko 50. pozicije. Ali, oni koji su računali da na Studio B ne treba računati nisu imali dobar digitron, jer kao što ne postoji nostalgija za ciglama i zemljom crnicom već za ljudima, tako i dobar program ne pravi tehnika, već ljudi. I to oni koji znaju šta je nostalgija!
A ljudi koji su pre nekih godinu dana, ako se ne varam, počeli da realizuju emisiju „Prelistavanje" svakako znaju i to, ali i posao kojim se bave. Od stereotipne, dosadne i floskularne forme napravili su živu emisiju, na granici šoua, u kojoj dva voditelja skroz opušteno ćakulaju s gostom o temama koje su tog jutra bile zanimljive print medijima. Za razliku od nekih drugih njihovih emisija u kojima razgovor na jednu temu zna da traje koliko i poslanički mandat, ovde je sve kratko, jasno, brzo i pre svega - duhovito. Taman kako Duško Radović i zapoveda! I taman onoliko koliko je bitno da gledalac, umesto uobičajene namrštenosti proizvede osmeh, ali dobije i utisak da i sam učestvuje u ćaskanju. Što i jeste najbitnije, da se postane svetlo na kraju tunela.